Konacno je pocelo… Ne racunajuci ono vozikanje oko Tuzle u radijusu od 50-ak kilometara ovo je bila prva znacajnija voznja I prvi moto suret koji sam posjetio ove godine.

   Vec nekoliko godina planiram putovanje do Velikog Bukovca I moto susreta u organizaciji “Monsters” MC, jer slusam price ljudi koji su bili tamo kako se radi o dobroj organizaciji I o skupu u pravom dvorcu(!). Kako je moj klub dobio I sluzbeni poziv organizatora dileme nije bio – Idemo u Bukovec!

   Inace malo o samom dvorcu: Posjed je prvobitno pripadao obitelji Sekelj, ali ga je car Ferdinand III., nakon odumiranja loze Sekelja, predao Ivanu Draškoviæu koji ga potom pretvara u vlastelinstvo. Vlastelinstvo se sastojalo od plemiæke ladanjske kuæe u V. Bukovcu, 7 sela i velike šume Križanèije.

U razdoblju od 1745.-1755. grof Josip Kazmir Draškoviæ gradi na vlastelinstvu dvorac, a ubrzo nakon završetka gradnje poèeo se ureðivati i perivoj površine 11 hektara koji je 1963. obilježen kao hortikulturni spomenik.

Nakon Josipa Kazmira Draškoviæa koji je u ratovima s Francuskom i Pruskom stekao èak i èin podmaršala i koji je bio veliki župan križevaèki, carski komornik i tajni carski savjetnik, posjed je bio u vlasništvu Josipa II., Karla i Dionizija koji se posebno brinuo za perivoj i koji je osnovao Gospodarsko društvo za kotar Ludbreg. Nakon njega vlasnik je grof Pavao Draškoviæ - fanatièni tehnièar koji je na posjedu formirao mehanièarsku radionicu, nabavio lokomobil, izgradio elektriènu centralu , mlin na Bednji, tvornicu žeste i piæa itd. Njegov nasljednik, Pavao mlaði, u tijeku drugoga svjetskog rata napušta Hrvatsku.

    Danas su dvorac i dio perivoja opet u vlasništvu grofova   Draškoviæ. Vlasnik, grof Karlo Draškoviæ živi u Güssingu, u Austriji,  gdje posjeduje autokuæu Schatz-Draškoviæ.

    Dvorac se sustavno obnavlja i oprema za korištenje. Tu su smještene prostorije Opæine Veliki Bukovec, tvrtke Trako d.o.o., a dio je pretvoren u restoran.

U parku koji okružuje dvorac  nalazi se nogometno igralište Sportskog društva Bukovèan koje svoje prostorije ima u zgradi upravitelja imanja, a  jezero je preureðeno u ribnjak o kojemu se brine Sportski ribolovni klub "Linjak".

   I naravno, najvaznije za nas, svake godine u isto vrijeme (a ove godine je to bio 12-I po redu) tu se odrzava skup motorista u organizaciji “Monsters” MC iz Varazdina.

   Kao I uvijek opskrbio sam se svim potrebnim za visednevno “prezivljavanje”. Motor sam natovario toliko da sam se zapitao hoce li ga biti uopste moguce voziti. Drustvo na ovom putovanju mi pravi brat Bole, koji ce sjediti iza mene, I Atko, nadam se, svima poznati predsjednik MK “Indian” iz Zivinica.

   Nekoliko dana prije putovanja zamjenio sam gume I uradio servis, I kako to obicno biva kada se stvari rade u zadnji cas, dobio problem! Naime, iz meni nepoznatog razloga, u kutiji sa uljnim filterom nisam dobio pripadajucu gumenu brtvu tako da sam morao koristiti staru. Stara je ocigledno, buduci da je bila izlozena toploti, izgubila svoju funkciju I formu, medjutim ja izbora nisam imao nego staviti je natrag. Nadao sam se ipak da curenja ulja nece biti, buduci da je to samo deklo filtera I da tu nema pritiska…I prevario se! Odmah na prvoj voznji ulje je pronaslo put van I ja sam isti dan kupio pastu za brtvljenje slicnih spojeva I ponovo reinstalirao poklopac. Nakon krace voznje ulje je ponovo procurilo I ja sam, sada vec zadnju noc prije polaska ponovio postupak, samo ovaj puta sa nesto vise brtvene mase. Nadao sam se da ce izdrzati do Varazdina gdje sam planirao u servisu “Superbike” kod Darka Labasa (ako nisam spomenuo organizatora ovog moto susreta) nabaviti gumicu I zamjeniti je. Malo probe po gradu, I sve je drzalo. Odlicno, mislio sam u sebi, sad mogu mirno spavati.

   Jutro je osvanulo prekrasno, bljestavo sunce bez ijednog oblacka. Prognoza je govorila suncani petak I kisovita nedjelja za Varazdin. Subota bi trebala proteci bez ili sa jako malo kise. Sa Atkom sam se dogovorio da se nadjemo na Sickom Brodu, nekih desetak kilometara od kuce! Kad sam dosao na mjesto sastanka, predpostvaljate vec, primjetio sam da ulje ponovo curi! Da se razumijemo, nije se tu radilo o nekakvom znacajnijem gubitku ulja, vec samo o “kvasenju” kako to mi volimo reci pa sam uz konsultaciju sa Atkom ipak odlucio nastaviti dalje po planu I gumicu zamjeniti u Varazdinu. Do granice smo jos stajali jednom da utvrdimo nivo curenja I, nije nam se svidjelo. Buduci da je Atko u Orasju imao prijatelja Jazu, poznatog bikera I servisera (posebno BMW-a), predlozio je da svratimo kod njega u garazu I vidimo sta se da uciniti.

Srdacna dobrodoslica I sirok osmjeh gospodina Jaze I njegove supruge, kako to samo stari bikeri znaju, I mi smo krenuli na posao. Atko je imao neku pastu za koju je tvrdio da ga nikad nije iznevjerila I obecao da, nakon sto mjesto brtvljenja s njom tretiramo, kap ulja vise nece izaci, tako da nam je to postao plan. Ponovo isti process I uskoro smo bili na putu. Jazo je ponudio da se vratimo I pokusamo nesto drugo ako se curenje ponovi. Oprostili smo se I krenuli dalje. Vec letimicnim pregledom u toku voznje vidjeo sam da curenja vise nema, sto smo konstatovali I na nekoliko stajanja u narednih 50km, tako da sam mogao odahnuti I uzivati u putovanju.

Prvo stajanje, ono bikersko, smo obavili na auto cesti nekih 140km od kuce. Vidjevsi u odmoristu “Stari hrastovi” nekoliko motora odlucili smo se I mi zaustaviti I razmijeniti koju rijec. Bili su to clanovi “The Crows” MC iz Travnika koji su krenuli u istom pravcu, pravcu Bukovca. Nakon krace stanke I oni I mi smo krenuli dalje, naravno ne u istoj grupi buduci da su oni imali brze motore. Stajanja vise nismo radili, osim onih za uzimanje goriva, I put smo prelazili lako I brze nego sto smo ocekivali. Naime, prije polaska smo se dvoumili da li da idemo auto cestom I izlozimo se trosku cestarine ili podravskom magistralom. Vjerovatno da je voznja bez autoceste trebala biti zanimljivija sa mnogo prekrasnih sela I gradova, ali isto tako I raznorazne poljoprivredne mehanizacije i nezgodne hrvatske policije sa radarima u rukama. Jedna kazna I troskovi putovanja bi znacajno porasli. Ipak smo se odlucili za auto cestu I mislim da ovaj put nismo pogrijesili.

Na silasku sa auto ceste, odvajanje za Ludbreg, docekalo nas je prijatno iznendjenje. Radnik na naplatnoj rampi nam je dao flayer na cijoj je poledjini bila I mapa puta do mjesta odrzavanja moto susreta sto nam je dalo do znanja o kakvoj organizaciji susreta se zapravo radi. Mapa nam je stvarno bila od koristi jer je nekih 30km puta bilo do Velikog Bukovca kroz zivopisna sela I mnostvo raskrsnica. Uputa da na drugom semaforu u Ludbregu skrenemo lijevo, koju nam je dao radnik autoceste, je takodje pomogla I evo poslije nekih 6 sati putovanja smo bili tu.

   Na ulazu su nas docekali Darko I supruga mu Dada kao I nekoliko drugih, vec odranije poznatih lica iz ovog moto kluba, sa zeljama dobrodoslice i casicom izvrsne domace rakije. Razmijenili smo zagrljaje I poljupce te produzili u kamp da parkiramo masine I odmorimo I njih I nas. Tu nas je docekao u biti jedini propust ovog susreta. Naime, ulaz je bio posud soderom, jednom vrstom rijecnog kamena oblih linija I vrlo nezgodnog ponasanja pod tockovima motora. Posto nije bio ni propisno utaban odmah mi se ucinilo da ce biti jako neugodno ulaziti I izlaziti iz kampa jer vam tockovi jednostavno propadaju u njega I tesko je kontrolisati motor. Na to sam paznju skrenuo I Darki na sto sam dobio odgovor da su oni pokusali to srediti ovih dana te da je bilo I puno gore. Moja opaska se ucinila nazalost vrlo ispravnom jer je u narednim danima nekoliko bikera upravo tu izgubilo konrolu I ostetilo motore. Posto je brzina mala niko nije povrjedjen ali mala mrlja ostaje, posebno kod onih koji su tu pali. Ja sam odlucio motor parkirati I ne voziti ga uopste, jer je plan bio dobro nakvasiti grlo I ispricati se sa starim prijateljima koje nisam vidjeo vise od 6 mjeseci. Tako je I bilo.

Trenutak samog ulaska u prostor motorijade je meni najdrazi, pogledom trazis poznata lica I, naravno, sve prijatelj do prijatelja. Velika galama, grljenje I smijeh, ture pica koje dolaze niotkud. Trudis se pozvati novu turu, cisto radi reda, iako na stolu vec stoji nekoliko netaknutih pica. Price o tome sta se dogadjalo od posljednjeg vidjenja, prisjecanje na neke scene iz proslosti, upiti sta je sa ovim ili onim. Sve je to jedan svojevrstan kolorit I car prvog kontakta na jednom moto susretu, posebno nakon duge zimske pause. Malo je bilo neobicno ljudima da me prepoznaju, buduci da sam dugo godina bio plav (citaj zut) a sad sam dosao totalno obrijane glave. Goran, stari biker iz Varazdina, mi je cak priznao da je izdaleka gledao u moju tetovazu I pitao se kako je to moguce da dvije osobe imaju identicnu, jer on poznaje covjeka sa ovom tetovazom I to nije on. Nakon prilaska blize grohotom se nasmijao I ispricao mi svoju dvojbu.

Sve u svemu, tacno onako kako smo ocekivali, ovo je motorijada nevelika po kvantitetu ali svakako ogromna po kvalitetu ambijenta, bikera I njihovih masina. Susreli smo tu jos dvojicu bikera iz MC “Paklenih Vozaca”, te racunajuci cetiri motora iz Travnika (vec spomenuti “Crows”) bilo je ukupno osam motora iz Bosne I Hercegovine. Ostalo su cinili bikeri is sjevernog dijela Hrvatske, Slovenije I Austrije. Ovo je I svojevrsna parade BMW-a jer je procentualno, zahvaljujuci slovencima I austrijancima, ova marka preovladavala na Susretu.

Bilo je vrijeme da potrazimo smjestaj te smo nasli Darka koji nam je ljubazno ponudio unutrasnjost dvorca(?!?) I jednu prostoriju ako zelimo. Dileme nije bilo jer je prognoza najavljivala kisu I nize temperature a tada u satorima nije nimalo ugodno. Bukovecki dvorac je inace gotovo potpuno restauriran, sa ugradjenim grijanjem, kupatilima, uglacanim podovima… Jedino je namjestaj nedostajao da bi smo se osjecali kao pravi kraljevi. Siroki hodnik I visoki stropovi dali su naslucivati o polozaju njegovog vlasnika nekih 200 godina ranije. Spremili smo stvari u jednu prostoriju gdje smo jedino bili nas trojica, u susjednoj prostoriji su jos bila dva clana “Paklenih” I dva iz “Staaarih rokera” I to je bilo to. Jedino je nama sedmorici ponudjen takav smjestaj(?!?), ostali su morali biti napolju. Ovdje sam se malo nasalio I nadam se da se niko nece ljutiti ali je cinjenica da smo nas sedmorica bili jedini zitelji tih dana u dvorcu. Ostali su nas komotno mogli zvati “vase visocanstvo”.

Nakon raspremanja vratili smo se nazad prijateljima I druzenje je moglo da se nastavi. Mnogo je toga bilo sto smo jedni drugima imali reci tako da nisam mogao pratiti program tu noc, tek nekoliko izvedbi “Mustac benda”, pice sa pjevacem I to je to. Druzenje je trajalo do dva sata poslije ponoci kada smo vec premoreni posli na pocinak. E, tu nas je docekalo veliko iznenadjenje! Glavni ulaz u dvorac je bio zakljucan I organizatori su nas uputili na sporedni koji je vodio kroz mali restoran na uglu. Bole je izgleda znao o cemu se radi I samo se cudnovato zasmijao, dok sam ja prilicno lezerno prihvatio situaciju I kretao se ka svom cilju, udobnoj vreci I odmoru za umorno tijelo. Ulazak u restoran I iznenadjenju nije bilo kraja, ljudi po stolovima, glasni rock and roll I atmosfera dostojna ovog mjesta I dogadjaja. Neka nova lica, novi prijatelji uz one stare I neizbjezno se dogodilo…tu smo docekali zoru I kao psi se odvukli do nasih odaja.

Jutro nije donijelo nista novo, da bi smo dosli do satre ponovo smo morali proci kroz restoran. Naravno prolazak je bio onemogucen od mase prijatelja pa smo tu I ostali na prvoj kafici. Darko je najavio mali djir od 30-ak km do nekog restorana koji je predstavljao sve sto seoski turizam moze da pruzi. Nisam puno pitao o imenu restorana vec onako mahmuran jedva sam cekao da krenemo da se malo razdrmam. Da li zbog cijene od 50KN (tesko vjerovatno) ili zbog ranog polaska, uglavnom ekipa je bila mala ali rekao bih odabrana. Nekih 20-ak motorista se prijavilo I mogli smo krenuti. Tri bosanske tablice, jedna hrvatska a ostalo slovenacke I austrijske, kako se moglo I predpostaviti. Kako je put odmicao sve mi je vise postajao poznat. Mislih da je to “de ja vu” ali kad smo dosli do zadnjih nekoliko skretanja postalo mi je jasno da sam na tom mjestu vec bio. Naime, prije dvije godine tu nas je doveo Jura I jos nekoliko momaka iz Monstersa sa istim povodom, da nas pocaste I pokazu ljepote svoga kraja. Ime restorana ponovo ne znam, ali se sjecam imena ulice. Tandara mandara je ime koje jednostavno ne mozete zaboraviti! Takvo ime su stanovnici sami nadili, kako su nam rekli u restoranu, da se niko ne moze ljutiti I da ostanu postedjeni promjena imena ulica sa svakom promjenom vlasti. Vrlo domisljato, zar ne? U restoranu je posluzena plata sa specijalitetima kraja I vino, Rizling, cetverostruki pobjednik nekog poznatog sajma. Dovoljno za 50KN? Ja bih rekao da. U povratku nas je malo poprskala kisa ali nedovoljno da oblacimo kisnjake tako da smo se brzo vratili I mogli nastaviti sa onim zbog cega smo ovdje.

Nasli smo isto drustvo I zabavljali se cijeli dan I duboko u noc. Ponovo ista prica, stvarno se ljudi zazele jedni drugih a svirka, striptiz I druga desavanja kao da ostaju lokalnim gostima. Znam samo da su “Razvaline” odradile koncert kako valja, a ostalo (poput striptizete) sam ponovo propustio, provodeci vrijeme sa momcima iz “Crazy hill riders” MC, koji su nas pozvali na njihov susret u maju, “Staaarih rokera”, “Monstersa”, “Barokera”, “BMW kluba” iz slovenije I nekih drugih. Druga noc je bila posjecenija od strane lokalnog stanovnistva tako da je prostor ispred dvorca bio dupke pun.

   Jutro je osvanulo izuzetno hladno I termometar je pokazivao 10C! Nekoliko kafica, sumiranje utisaka I zelja da se ponovo vidimo. Darki sam obecao gotovo siguran dolazak sljedece godine, a Mariu iz “Staaarih rokera” brzo vidjenje kod njih u Umagu za dvije sedmice.

   Praceni pogledima nasih prijatelja krenuli smo put Tuzle. Bilo je hladno, kisa gotovo sigurna I odluka je ponovo pala na autocestu. To je ipak najbrzi put I ako vec moramo kisnuti neka traje sto je moguce krace. Kretali smo se brzo, obzirom da vozimo custom motocikle, sipali gorivo I uskoro bili u Slavonskom Brodu. Tu je pocela padati kisa sto smo iskoristili za predah I rucak na jednom odmoristu pored jos uvijek porusene Energopetrolove pumpe. Samo jedan dasak Bosne u Hrvatskoj, jer su sve druge pumpe duz puta obnovljene I samo nase se jos mogu naci u ovakvom stanju. No to je tema za neku drugu diskusiju. Obukli smo kisnjake I krenuli. Kisa vise nije prestajala a sa ulaskom u Bosnu je postajala gotovo neizdrziva. Stajali ipak nismo I nastavili smo iako se voznja ponekad cinila gotovo nemogucom. Ipak kisnjaci su izdrzali test I uskoro smo bili na polaznoj tacki. Sicki Brod, pozdravi sa Atkom I zadnja mala dionica je jedino sto je ostalo.

   Cudnovato je to kako covjek voli svoj kraj, pogled I na one ruzne tornjeve termoelektrane ipak budi neki prijatan osjecaj povratka kuci. Tusiranje I spavanje od 14.5 sati u bloku je zadnje sto se moze napisati u ovoj reportazi.

   Ipak sutra, kada se probudis pozelis da ponovo krenes na neki put, bilo gdje, ma kako daleko…