Dugo sam razmisljao kako zapoceti ovaj putopis, I kada je to u stvari nase putovanje, u trajanju od pet dana I 1906km, zapocelo. Mislim da je to bilo noc prije polaska, srijeda, kada smo oko ponoci negdje izmedju Kalesije I Zvornika pronasli zalutale I iscrpljene nase nepoznate prijatelje iz Moskve koji se nekoliko dana ranije najavise Atku da ce doci…no krenimo redom.

   Moto susret Staaarih rokera iz Umaga smo uvrstili u nas kalendar jos na pocetku sezone I odustajanja nije bilo. Iako je vremenska prognoza za vikend bila vrlo nepovoljna sto je planirano moralo je biti I odradjeno jer u protivnom ne bi bili to sto jesmo I cime se ponosimo. Ekipa je bila Atko iz MK “Indiana”, Ahmed iz “Sarajevo bikers kluba” MC, Boban I ja iz MK “Salinesa”, svi sa ljepsim polovinama. Dogovorili smo se da krenemo u cetvrtak ujutro te da se sa Ahmedom nadjemo u Travniku kod MK Cursije odakle nastavljamo zajedno do Sanskog mosta gdje je predvidjeno spavanje kod gospodje Melise, predjednice MK “Sana”. Jedina nepoznanica u svemu tome su bili Rusi koji su se najavili Atku nekoliko dana ranije da ce doci u srijedu u posjet I produziti do Dubrovnika po nekom njihovom zacrtanom planu. Sve detalje Atko nije, zbog jezickih barijera, mogao ugovoriti te smo cekali njihov dolazak da ih mozda skrenemo da idu sa nama za Umag. Kao sto cete vidjeti kasnije to cemo I uspjeti sto je bila I jedina pogreska ovog putovanja! Kako bilo, citavu srijedu smo cekali da nam se jave da su stigli jer su krenuli rano ujutro sa rumunske granice I nase procjene su bile 5-6 sati voznje do Tuzle. Kako smo se samo prevarili. Zvali su nas nekoliko puta tog dana da potvrde dolazak I gdje se trenutno nalaze a mi se nismo mogli nacuditi kako to da se tako sporo krecu. Nekad oko 1900h su se meni javili da su u Bosni blizu Lobnice (kako je glasilo u poruci, a sto sam ja povezao sa Loznicom) na sto sam im rekao da ih ocekujemo I da su blizu. Javili su se jos jednom blizu 2100h sa nejasnom lokacijom mjesta gdje se nalaze kada smo u stvari I poceli sumnjati da nesto sa njima nije u redu jer su vec odavno trebali biti u Tuzli. Zadnji puta su se javili oko 2300h sa granicnog prelaza Sepak(?!?), Zvornik sto je bilo nevjerovatno ali istinito. Zamolili smo carinika, sa kojim su nas spojili, da im objasni gdje je Tuzla a Boban je predlozio da im krenemo u susret sa autom I prekratimo njihove muke, jer je ocigledno da su vec nekoliko sati u Bosni a da nigdje jos nisu stigli. Uglavnom negdje izmedju Kalesije I Zvornika, tacno oko ponoci ugledali smo ekipu od dva motora, VN400 I Drag Star 1100, dvije djevojke(?!?) I muskarca kako malom brzinom, rekao bih “bauljaju”, cestom bez ikakvog znaka da znaju gdje idu. Kada su nas ugledali bili su izuzetno veseli I bilo im je jasno da je njihovim mukama dosao kraj. Kazem mukama, jer su imali nekoliko tehnickih problema. Naime, VN-u je otpao izduvni lonac, a Drag Star- u je crkla baterija?!?. Imajuci u vidu lose vrijeme, lutanje Bosnom po mraku I oupste putovanje od nekih 14 sati tog dana jasno je o kakvoj se sreci za njih radilo. Djevojke su govorile engleski tako da smo im lako objasnili da nas prate do Atkove kuce gdje ce dobiti jelo I konak. Nakon upoznavanja kod Atka, vrlo brzo smo presli na neku odlicnu rusku votku, koju su oni nosili sa sobom te ubijedili ih da nastave putovanje sa nama jer ce im biti puno interesantnije zbog same prirode putovanja I planiranih posjeta drugim klubovima na tom putu. Inace, malo o rusima, bili su to bracni par Marija (Masa) I Aleks na motorima te Ina, takodje bikerka koja se vozila sa Alexom. Inace I Ina je bikerka ali je imala nezgodan pad prije par mjeseci nakon cega joj je doktor zabranio vozanje motora najmanje dvije godine. Svi su free rideri a Marija je novinarka u moskovskom magazinu “Bike freak” za koji I pise reportazu sa ovog putovanja. Najcudnija stvar, a koju nam je priznala, jeste to da je ona polozila za motocikl tek prije mjesec dana te krenula na put dug 5500km ohrabrena od strane muza. Vjerovatno su vec do sad uvidjeli kakvu su gresku napravili sto ce kasnije Marija spoznati na najgori moguci nacin. Nakon obecanja da cu im naci bateriju ujutro te da ce im Atko srediti auspuh rastali smo se, a Atko mi je priznao da su se rusi smijali do duboko u noc nakon cega su, vjerovatno odahnuvsi, mirno utonuli u san.

   Ujutro samo spakovani boban I ja dosli sa akumulatorom do Atka gdje smo ga I ugradili. Atko je vec ranije pricvrstio auspuh VN-a 400 te smo nakon jos jedne potvrde, dobijene od Rusa, da oni mogu drzati tempo 80-100km/h krenuli put Umaga. Dogovor je bio da uvijek neko od nas bude zadnji kako Rusi ne bi zaostali I izgubili se ponovo, tako da sam ja vecinu puta proveo na tom posljednjem mjestu I ubrzo spoznao kako smo pogrijesili ukljucivsi ih u nasu grupu. Namjere su bile dobre I zeljeli smo im pokazati Bosnu I Hrvatsku iz bikerske perspektive ali nismo ni sanjati mogli da ce nas toliko usporavati jer Marija je jedva pratila tempo 60km/h!!! Ne samo da nije mogla drzati nas tempo nego joj je ocigledno nedostajalo iskustva tako da je svaka krivina za nju bila avantura I ja sam ocekivao u svakoj narednoj da je vidim kako pada. Sa nedovoljno iskustva I visokim potpeticama(?!?) bilo je jasno zasto su oni 14 sati putovali od rumunjske granice do Tuzle. Skrenuo sam svima paznju na to ali drugacije nismo mogli te smo nastavljali dalje po planu.

   Na odvajanju za Travnik, na putu Zenica-Sarajevo nam se pridruzio I Ahmed te smo kompletni nastavili put Travnika. Bili smo ubrzo tamo, dobrodoslica, jelo I pice u klubskom prostoru MK “Cursije”, prijateljski razgovori sa predjednikom Rifetom I clanovima I mi nastavljamo dalje. Plan je bio stici do Sanskog Mosta do poslije podneva gdje smo planirali druzenje sa MK “Sana”, eventualnu rostiljadu I obilazak grada. Zbog poznatog usporavanja tempa, nesto poslije 2000h, na 339-om kilometru od kuce smo ugledali Sanski Most. Obilazak grada smo ostavili za sutra I prepustili se prijateljskom caskanju sa clanovima MK “Sana”. Tu je Alex utvrdio da mu I ova baterija “kuha” I da mu je to vec treca koju mjenja I nije mu jasno sta se dogadja. Nama je bilo potpuno jasno da njegov problem nije baterija nego regulator punjenja. Uklonili smo sjediste I ugledali regulator poluistopljen I totalno deformisan. Atko mu je uredio preko organizatora susreta da ga regulator, a moguce I nova baterija cekaju u Umagu te se Alex smiren vratio ostatku ekipe. Prijem je zaista bio velicanstven, odlicna klopa, smjestaj I prijatna lica predjsednice Melise, njenog supruga Laude I ostalih clanova. Kasno navecer dobili smo odlican smjestaj I brzo zaspali.

   Ujutro smo ustali, doruckovali te odradili mali djir po gradu na nagovor domacina. Bila je to znacajna kolona I zadivljeni pogledi Sanjana su bili neizbjezni. Nakon pica I razgledavanja jedne od najboljih diskoteka u BiH naziva Camel, oprostili smo se I krenuli dalje.

   Samo par kilometara prema Kljucu I u daljini se jasno mogla vidjeti kisa kako pada. Nismo zeljeli oblaciti kisnjake po kisi tako da smo ih odmah navukli I krenuli put Hrvatske I kisnih oblaka. Nedugo poslije kisa je pocela padati I tada, nakon samo par krivina kisom pokvasenog asfalta, Marija se nasla da lezi na cesti! U jednoj desnoj krivini, vidno nesigurna u sebe I motor kojim upravlja, pokusala je usporiti prednjom kocnicom sto je rezultiralo blokiranjem prednjeg tocka nakon cega je uslijedio neminovan pad. Otklizala je zajedno sa motorom, preko lijeve saobracajne trake I zaustavila se na tucanickom nasipu sa strane. E, tu je imala nevjerovatnu srecu da u tom momentu nije nailazilo nikakvo vozilo iz suprotnog smjera jer bi to vjerovatno bila najruznija scena koju sam vidio u svom zivotu. Ovako, pad je bio skolski I ako treba da se padne neka bude tako. Pomogao sam joj pridici se I utvrdio da, osim sto je prestrasena I uplakana, nije ozbiljno povrjedjena. Sa ostalom ekipom koja se, vidjevsi da nas nema, vratila do mjesta pada smo digli motor te utvrdili da ni motor nije bio znacajnije ostecen. Nakon ozracivanja kocnice bili su spremni za daljnje putovanje, medjutim to su morali uciniti bez nas. Tako je bilo bolje za sve, oni se nece naprezati prateci tempo koji je njima ocigleno bio prebrz a mi nismo morali gubiti ogromno vrijeme prateci Mariju I njen tempo. Dali smo im mapu, pokazali gdje je Umag I objasnili put kojim moraju ici I savjetovali da voze oprezno, da imaju vremena I da je najvaznije da dodju zdravi I citavi tamo gdje su krenuli. Mozda su bili pomalo zalosni, mozda malo razocarani ali tako je bilo najbolje za sve. Oprostili smo se I produzili dalje.

   Granicu smo prosli lako, granicni prelaz Izacic, I bili smo u Hrvatskoj. Tu nam se dogodio mali previd I negdje na krivinama I raskrsnicama oko plitvickih jezera smo pogrijesili skretanje I nasli se na putu za Slunj umjesto Ogulin! Kako smo vec bili blizu Slunja odlucili smo ne vracati se natrag nego sporednom cestom, koja nam se ucinila kao idealan link za povratak na kurs, pronaci Ogulin. Put je bio vrlo uzak, krivudav sa dosta ostecenja ali smo napredovali brzo I uskoro bili u Ogulinu. Sljedeca destinacija je bila Vrbovsko, gdje je u stvari I bilo ukljucenje na auto cestu. Na mapi je put oznacen kao regionalni I nikako nismo ocekivali ono sto slijedi. Ubrzo nakon napustanja Ogulina put se smanjio I postao ne samo put lokalnog karaktera, nego ja bih rekao I neprohodan nekategorisan put bez asfaltne povrsine I saobracajne signalizacije. Taj put je uz to vodio kroz jezivu sumu cije su se krosnje nadvijale I zatvarale svod iznad njega. Kisa je ponovo pocela da pada I mi smo napredujuci sve dublje u sumu polako gubili nadu da smo na pravom kursu I da cemo iduci ovim putem uopste vidjeti civilizaciju. Tu I tamo mogla se vidjeti nesto od sumske mehanizacije, odrezani balvani kraj ceste, sto je uz ogromne rupe, blato I barustine jos vise pojacavalo osjecaj izgubljenosti. Kasnije su mi neki clanovi nase grupe priznali da su pjevajuci pokusavali odagnati jezu I nelagodu koja se uvlacila. Medjutim ja sam bio na celu I samo sam napredovao dalje jer pogreske nije moglo biti, buduci da sam totalno pratio kartu I biljezio sva mjesta kroz koja smo prosli I pred nama se jednostavno moralo nalaziti Vrbovsko I famozno ukljucenje na novoizgradjenu auto cestu. Vrhunac nevjerice za sve je bio kada smo nakon sata bauljanja sumom izbili na ogromno gradiliste na kojem dalje nije bilo cak ni tako beznacajnog puta kakvim smo do tada isli! Stali smo u nedoumici - sta dalje, kada sam ugledao u sred gradilista veliki plavi znak “obavezan smjer”! Pa naravno, rekao sam svima, znak je tu da bi nas usmjerio u pravom pravcu I nekih 500 metara dalje bio je nas cilj – Vrbovsko I auto cesta!

   Odmah po ukljucenju na auto cestu priroda je dokazala kako nam nije nimalo naklonjena na ovom putovanju. Kisa je padala tako jako da se voznja cinila nemogucom. Naime, mi bi smo I stali I sklonili se da smo imali gdje. Ovako vozili smo se dalje ocekujuci benzinsku pumpu I malo odmora. Auto cesta je novo izgradjena pa na njoj jos nema odmorista niti benzinskih pumpi koje smo navikli da vidimo na ovakvim cestama. Nakon 30-ak kilometara Boban je vec izrazio sumnju da ce se njegov motor uopste moci dovuci do benzinske pumpe, te smo vozili sporije, stedeci gorivo I pokusavajuci produziti radius kretanja sto je vise moguce. Na 45-om kilometru od ukljucenja ugledali smo je, velika moderna benzinska pumpa I mogli smo odahnuti. Natocili smo gorivo, odmorili se u restoranu uz kafe I cajeve sa rumom te, posto je kisa malo posustala, krenuli dalje put Rijeke I Umaga.

   Voznja je bila jednolicna, brzina oko 120km/h, kisa je padala I mi smo svi samo zurili u daljinu I brojali kilometre. Izuzev dosadne kise nismo vise ocekivali nikakve neprijatnosti, buduci da smo se vozili kvalitetnom cestom, I tako je trebalo biti sve do Umaga. U jednom trenutku su kapljice kise pocele davati cudne zvukove udarajuci u kacigu I motor. Naravno, nisu to bile kapljice kise vec kuglice leda u sta se kisa pocela pretvarati. Slusali smo kako led odzvanja I odskakuje od nasih masina ali stajali nismo a I led se uskoro ponovo pretvorio u kisu. Prosli smo Rijeku I uz dosadnu kisu dozivjeli jos jedan nalet leda ali nista nije moglo biti ravno onome sto nas ceka! Nesto prije tunela Ucka led je tako snazno poceo padati da je stvarao neprozirnu zavjesu I ubrzo se akumulirao na cesti u sloju od nekoliko centimetara. Dalje stvarno nismo mogli, jer je opasnost od pada bila prevelika, stali smo nasred ceste, pomjerili I parkirali motore uz ivicu I hodali okolo u nevjerici da se ovo stvarno dogadja. Smijali smo se I grudvali djelomicno istopljenim ledom ciji su komadi dostizali precnik I do dva centimetra, dok su automobilisti u nevjerici prolazili, zastajali, slikavali nas I nudili pomoc. Nama pomoci nije bilo I sve sto smo mogli je bilo okrenuti na smjeh I zezu I da cekamo da led prestane padati. Tad sam rekao, a sto su mnogi spominjali kasnije, da mi u stvari ne idemo na moto susret nego da dozivljavamo avanturu zivota! Nakon 20-ak minuta led je stao ali mi dalje nismo mogli buduci da je cesta bila totalno pokrivena ledom debljine 3-4 centimetra. Sacekali smo da nam cevorotockasi naprave kakve takve staze kroz led I krenuli dalje.

Ostatak puta do Umaga nije donijeo nista novo, kisa je padala a nama su se pridruzili jos neki motoristi koji su takodje isli put Umaga, te smo napredovali u jednolicnom tempu, prilicno promrzli I iscrpljeni.

   Oko 2000h smo stigli u Umag I prateci putokaze “bikeri” ubrzo nasli kamp “Stela Maris” – nase konacno odrediste!

   Cudno je to kako se sve lako zaboravi kada se sretno stigne na odrediste, ulazak u kamp, poznata lica I atmosfera, osnovne upute o smjestaju I mi smo vec, uz pomoc Maria podpredsjednika “Staaarih rokera”, bili na recepciji bungalov naselja u uredjivali sve oko smjestaja. Kasnije su mi na susretu neki stari prijatelji prebacivali to sto sam odsjeo u Bungalovu a ne u satoru I kampu, jer to, toboze, nije rokerski, ali ja sam u tom trenutku samo razmisljao o toplom tusu I krevetu. Nakon tusiranje I presvlacenja vratili smo se u kamp da se pridruzimo prijateljima I da vidimo da li skup vrijedi predjenih kilometara I teskoca.

   Kamp je bio nevjerovatno dobro osmisljen I uredjen. Vjerovatno najbolji koji sam do sad vidjeo. Sve je bilo na svom mjestu, prostor za kampiranje, wc-I, tusevi, prostor za igre, bina I tuce satora sa klupama I prodajom hrane I pica. Organizator je uistinu dao sve od sebe I sve je bilo tu, osim motora! Zalosno ali istinito, mogao sam prebrojati ne vise od 50-ak motora, mozda nesto vise od stotinjak ljudi ukupno pod satorima. Lose vrijeme je ucinilo svoje, naime, obavjesteni smo da je u Gorskom Kotaru I u Sloveniji padao snijeg sto je uz led, kisu I temperature daleko ispod prihvatljivih ucinio da su mnogi ostali u svojim toplim domovima. Kako bilo, brzo smo pronasli istomisljenike, stara poznata lica upornih bikera I zabava je mogla poceti. Dame su nam brzo otisle na spavanje, vjerovatno “smlacene” uzasnim uslovima putovanja, tako da smo samo mi, uporni I navikli na ovakve situacije ostali u kampu do duboko u noc. Prvu noc su trebali svirati “Trio bend” I “Bare I placenici”. Primjetio sam samo da su Bare svirali I to, opet, pred jedno 30-ak upornih, jer kisa je ponovo pocela da pada. Vratili smo se bungalovima I toplim krevetima. Vjerovatno da mi je krevet bio po mjeri, ubrzano sam padao u san I ostavljao jedan naporan dan iza sebe ocekujuci, po rijecima organizatora, bolje vrijeme sutra I dolazak motorista, zaleci organizatora I veliki trud koji su ulozili.

   Kisa se cula kako pada I odskakuje od limova nasih motora, remeteci tisinu noci, zvuk ponekog motora u prolazu…naselje je polako utonulo u san.

   Jutro je osvanulo suncano I ponadali smo se da cemo se malo ogrijati te da ce vrijeme konacno omoguciti da ovaj susret dobije uobicajen kolorit. Danas je dan bio poseban I zbog jos necega, naime, danas je bio moj rodjendan I pozvao sam sve na dorucak I pice na moj racun. Nasli smo jedan restoran na rivi I tu se zabavili sa ovecom grupom bikera koji su takodje zeljeli dozivjeti nesto od morskog ambijenta. Bilo je prohladno ali suncano I ubrzo smo se vratili u kamp da vidimo da li se bikeri pocinju skupljati I da provjerimo danasnji program susreta. Kako smo I ocekivali lijepo vrijeme je izmamilo bikere iz kuca I poceli su dolaziti u grupama I ubrzo prostor kampa je bio prilicno popunjen I konacno smo dobili ambijent koji smo ocekivali. Do pocetka defilea u 1430h kamp je vec bio prilicno popunjen. Nisam pitao organizatora koliko se stvarno motorista prijavilo ali moja procjena je da nas je bilo izmedju 400-500 sto je prilicno, imajuci u vidu vremensku situaciju, ali ipak znacajno smanjenje u odnosu na predhodne godine.

   Defile je bio uobicajen, stanka na rivi iskoristena za grupno fotografisanje, dalje je slijedila jedna stanka za pice I komad pice I to je bilo to. Temperatura se dizala I poceli smo, polako, skidati tesku kozu sa tijela I uzivati u morskom suncu.

   Nakon defilea, uslijedile su igre kao sto su: pilanje balvana, odgrizanje banane, jahanje mehanickog rodea te ispit sporosti. Nismo bili raspolozni za igre ali su zato Atko I Boban prijavili svoje motore na takmicenju ljepote u klasi prerada gdje je Atkov BMW, kasnije na kraju noci, proglasen pobjednikom I osvojio vrijednu nagradu u vidu jet kacige. Dan je brzo prolazio I sa priblizavanjem noci I temperatura se polako spustala na uobicajen nivo ovih dana – znaci postajalo je prilicno hladno. No vise nije bilo ni vazno jer je kamp bio pun, uz masu lokalnih pjesaka koji su dosli vidjeti motore I uzivati u svirci. Pitali smo se sta se dogadja sa nasim prijateljima Rusima, pa smo ih nekoliko puta I zvali na poznati broj. Uporno smo dobijali poruku na ruskom I engleskom da aparat nije registrovan u mrezi. Moram priznati da smo se malo pribojavali za njih. Medjutim kasnije, nesto poslije 1000h dobili smo vijest da su se Rusi pojavili I mi smo mogli odahnuti. Negdje oko 26 sati(?!) nakon naseg dolaska I oni su se pojavili u dobroj formi sa puno prica kuda su vozili I kako im je bilo. Ljudi kazu da je sve dobro sto se dobro svrsi sto upravo vazi I ovaj put. Kao bikeri koji su prevalili najvise kilometara da bi dosli na ovaj susret, negdje oko 3000km dobili su zanimljive nagrade, besplatan smjestaj a I dijelovi za Alexov motor su bili tu. Naravno, organizator je ovu situaciju iskoristio za malo reklame naglasavajuci da su oni samo radi ovog susreta dosli u Umag, sto nam je bilo zanimljivo I drago jer je trebalo malo pozitivne atmosfere unijeti u posjetioce I sam klub. Koncert “Psihomodo pop”-a je bio izvrstan, popunjen kamp I prostor za koncert, paljenje guma, zavrtanje masina u visoke obrtaje, poznato pucanje masinama I bili smo sigurni gdje se nalazimo. Sve je zavrsilo dobro, podjela priznanja I nagrada te negdje oko 0100 poslije ponoci oprostili smo se od svih I otisli spavati jer nas je cekao dug put kuci. Negdje oko 1300km smo imali do kuce I nismo zeljeli biti pospani na cesti.

   Bilo nam je drago sto je motorijada na kraju ipak ispala dobro, posjecenost je u subotu bila zadovoljavajuca, razmjenivsi nekoliko rijeci rastali smo se I otisli svako u svoj bungalov.

   Nedjelja, nakon pakovanja odlucili smo se spustiti na rivu, popiti kafu I jos jednom baciti pogled na grad I luku. Plan nam je bio vratiti se kuci prateci jadransku obalu. Stajanje smo planirali u Puli kako bi smo posjetili prijatelje iz MK “CB” I obisli grad, dok smo nocenje planirali u mjestu Vir gdje Atko I Dina imaju neke stare prijatelje iz Zivinica.

   Krenuli smo u 1000h I putovali glatko do Pule gdje su nas cekali momci iz kluba “CB” te jos neki stari prijatelji. Inace interesantno za ovaj moto klub je da se svi bave radio amaterizmom I da uz to svi vozaju motore. Odlucili su te dvije okupacije spojiti I tako je nastao novi pulski klub. Inace I samo ime “CB” znaci “city band” radio talasi.

Nakon krace stanke nastavili smo dalje putem za koji se nema sta puno za reci. Kisa je prijetila ali nije padala I tada se dogodio jedan zanimljiv propust. Naime, negdje poslije Crikvenice prilikom uzimanja goriva Boban je nepaznjom zgrabio crni pistolj I usuo nesto oko tri litre – dizela! Zezali smo ga kako nece manje trositi njegov Suzuki samo ako promjeni gorivo I slicne sale, no na kraju smo ipak svi pomogli, izbacili usuto gorivo I napunili ga odgovarajucim. Napredovali smo prilicno visokim tempom za nase motocikle te je u jednom trenutku Ahmed, koji je vidno zaostajao pateci se sa svojim teskim Vulkanom1500 da odrzi tempo, dobacio da mi kao da vozimo sportske motore a ne cruisere. Bilo je tu I istine jer smo neke krivine zaista prolazili brzinama izmedju 70 I 100km, a svi oni koji su ikada prosli potezom Senj – Karlobag I dalje prema jugu znace o kakvim krivinama je rijec. Spustili smo brzinu I zastajkivali svakih stotinjak kilometara. Nekada zbog goriva, a nekada cisto zbog odmora.

   Noc se spustala, kisica je pocela padati a mi smo bili vrlo blizu naseg prenocista. U mjestu Nin sacekao nas je nas domacin I propratio do Vira I gdje su nas cekali njegovi roditelji, inace vitalni I veseli neki starci, te brat. Bilo je tu I jos nekog svijeta u prolazu koji su samo svratili da vide kakvi su to motoristi u njihom mjestu.

   Docek je u stvari bio namjenjen Dini I Atku a mi smo se, sa odobravanjem, okoristili ovom gostoljubivoscu I zahvalni na svemu prionuli na hranu koju nam je starica iznijela. U jednom momentu pojavila se I torta koju smo svi od reda vidjeli kao moju, neocekivanu, rodjendansku I zezali se na taj racun. Rano smo legli pripremajuci se za najvecu etapu ovog putovanja.

   Ustali smo rano I u 0800h vec bili na motorima te krenuli put kuce. Necu reci da smo bili umorni, ali jedna zelja da ovo putovanje privedemo kraju je postojala. Inace dionica koja slijedi je mozda I najljepsa na cijelom putovanju. Vozili smo se obalom obilazeci primorske gradove. Zastali smo u Splitu na rivi da se odmorimo I okrijepimo I ubrzo nastavili dalje. Poznata mjesta su se smjenjivala a mi smo vozili do Gradca gdje smo se, po ranijem dogovoru, trebali oprostiti od Bobana I Jasne koji su namjeravali produziti put Dubrovnika I provesti Bobanov ostatak godisnjeg odmora na motoru. U Gradcu smo se rukovali a na nadvoznjaku kod Opuzena I oprostili od veliki prijatelja I bikera te nastavili dalje put Bosne. U mostaru smo planirali odmor te posjet Moto klubu “Neretva” I predsjedniku Zelji, sto smo I uradili. Razmjenili smo utiske sa pocetka sezone I uskoro nastavili put Jablanice I restorana kojeg, I poslije smrti vlasnika, svi jos uvijek zovu “Kod Gojka”. Nakon obilatog obroka nastavili smo dalje sa planom da ne stajemo vise, osim uzimanja goriva, sve do Tuzle.

   Nad Bosnom smo jasno vidjeli tamne oblake I kisu kako pada sto smo nedugo nakon Konjica I dozivjeli. Obukli smo kisnjake I nastavili dalje. Uzimanje goriva pred Sarajevom, oprastanje od Ahmeda I Sanele uz zelju za skoro vidjenje I samo nasa dva motora nastavljaju dalje put Tuzle I suhog doma. Nakon Semizovca kisa je prestala padati tako da smo mogli povecati tempo I brzo smo stigli u Zivinice. Oprastanje od Atka I Dine I samo smo jos ja I Aida nastavili dalje, zadnjih 15 kilometara.

   Pri prolasku kroz Tuzlu ljudi su nas gledali u nevjerici. Bilo je izuzetno hladno, kisa je padala I vozaci automobila nisu se mogli nacuditi kako neko ima zelju voziti motor na ovakvom vremenu. Oni naravno nisu imali pojma da je ova kisa ustvari bila samo beznacajna neugodnost u poredjenju sa kakvom smo se sreli na putu za Umag.

   Ostavili smo ih da razmisljaju I da se cude kakvih to sve ljudi na ovom svjetu ima, a mi smo, nakon raspremanja I okrepljenja nesto prije ponoci, ponovo bili spremni krenuti na put I to nikome osim, naravno, nasim istomisljenicima nece biti lako za povjerovati.